• čet. nov 26th, 2020

LJUBAV SARAJKE I TUZLAKA

ByWorld Inat

jan 25, 2017

Čula sam jednom priču od djevojke iz Sarajeva, koja je ljubav pronašla ovdje, u našoj Tuzli. Upoznala sam je prije nekoliko godina i tada mi je sasvim slučajno počela pričati o tome..

16215723_10211542256893049_625576908_n„Mislila sam, stalno sam prije mislila, da je ljepše tamo negdje… Tamo negdje daleko možda sviću ljepše zore.. Tamo negdje, daleko, postoji novi svijet i tu sam htjela da budem.

Sasvim slučajno, neka neobična grupica zakoračila je Tuzlom. Koraci su bili laki, bezbrižni, bez ikakvih nadanja, obaveza i očekivanja. Neka nova zanimacija, u nekom novom gradu. Tamo negdje ima jedna rijeka i put kraj nje, koji praćen koracima, postaje nestvaran.

Idući tim putem, čovjek zaboravi na sutra i na ideale koji se ne smiju kršiti. Tu odzvanja smijeh, sreća i blizina. Na mostu, koji simbolično predstavlja ljubav, ja sam dokazala tu tvrdnju.

Taj most je simbol ljubavi, spajanja, mladosti i antifažizma. Budi sjećanje na dvoje mladih koji su morali umrijeti zbog fašista. Frida i Enver. Negdje pod krošnjama drveća izreknu se tajne neznancu, daš mu tajnu mapu do sebe, do onih skrivenih misli u koje niko nije smio kročiti. Do tada nije smio…

Nekada sam možda i vidjela izvajanu figuru žene na Slanoj Banji, ali tek kada sam od njega čula priču o tome, postala mi je posebna. Ljudi pričaju da je jedan umjetnik iz Tuzle, po figuri žene koju je uzalud volio, izvajao čuvenu Ledu. Na tom nekom mjestu, daleko od svakodnevnice i neznanac tebi da putokaz do sebe. To je bilo ono vrijeme kada ništa okolo, ništa osim puteva kojima se zajedno krećemo, nije bitno. Pa mi priča o kozi, kaže to je najpoznatija koza na ovim prostorima. Zapamtila sam svaku riječ.

Čaršijska česma u Tuzli odmah me podsjetila na naš Sebilj, ali kao da privlači puno više pažnje. Ne znaš kako, ali neko pređe na drugu stranu ulice, saplete se o stvarnost i počne je pratiti. Putokaz odnese vjetar, negdje daleko, gdje je bio i prije nego je san počeo. A vrijeme prolazi… Mislila sam, stalno sam prije mislila, da je ljepše tamo negdje…

Mislila sam, a sada se sjećam da je tako. Tamo gdje sviću najljepše zore, gdje neko običan čini dane posebnima i stvara novi svijet, ja sam bila. On je umio da mi zaokupi pažnju, pa da gledam u Panonska jezera, a osjećam se kao da sam na drugom kraju svijeta, na obali nekog mora.

Tamo ću, jednog dana, možda sama, možda zabranjena, opet doći. Proći ću ulicom kraj rijeke, preko mosta gdje smo se prvi put vidjeli, osjetiti onu hladnoću u ljetnoj noći i pogledati nebo puno zvijezda. Tamo ću ponovo da se smijem i očekujem da me tuđa ruka dotakne u prolazu. Tu gdje su hladne noći bile tople sa nekim, ja ću da trpim hladnoću sama, pa ću u izvajanu Ledu gledati kao u najljepše svjetsko djelo. Jer možda nikoga neće biti tu da mi objasni kada i kako je šta sagrađeno u ovom gradu ljubavi, a ja ću se sjećati da je jednom bio.

Tamo gdje sviću najljepše zore, gdje neko običan čini dane posebnima i stvara novi svijet, pronašla sam svoje utočište. Ako nekada zore ne budu lijepe kao prije i taj neko običan učini drugima dane posebnima, pa i ako prestane stvarati novi svijet, ja ću se vratiti.. Jer gdje bi se čovjek drugo vraćao, ako ne na mjesto gdje je spoznao sreću? „

Amela Hasanbašić – saradnik

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *