• sri. nov 25th, 2020

DR. IBAD AHMAD FARUQUI, MLADI LIJEČNIK ZAMIJENIO JE AMERIČKI SEATTLE VERUDOM! Rođen je u Pakistanu, odrastao u Americi, radi u Puli

Rođen u Pakistanu, odrastao u Americi, završio u Puli. Za 32- godišnjeg liječnika Ibada Ahmada Faruquia Pula je već neko vrijeme drugi dom. Zaposlio se na Hitnom bolničkom prijemu gdje spašava živote istarskih pacijenata. Razgovor s ovim liječnikom, koji je od prošle godine dio tima pulske bolnice, dogovarali smo nekoliko dana. Teško ga je bilo uloviti. Radi u smjenama i po 12 sati u komadu, a kad je slobodan, najviše voli prošetati uz more i dobro se naspavati. Kako je uopće stigao u Pulu i planira li ostati, doznali smo u razgovoru s dr. Faruquiem koji se u Istri odlično snašao.

– Malo sam umoran jer posla je puno, al’ to sam i želio, priča nam dr. Faruqui koji radije komunicira na engleskom, iako hrvatski razumije i sve bolje priča. Rođen je u Pakistanu, a s tri godine seli zajedno s obitelji u Saudijsku Arabiju, gdje mu je otac dobio posao.

– Tata je Indijac, a mama Pakistanka, a od svoje sedme godine živio sam u Seattleu, kaže dr. Faruqui koji je prvi put u Hrvatsku stigao prije deset godina.

– Bila je to slučajnost. Tata je već poslom bio u Zagrebu i svidio mu se grad. Planirao je otvoriti restoran, ali zakompliciralo se. Uglavnom, u to vrijeme sam razmišljao o upisu na fakultet i tata mi je javio da u Zagrebu na Medicinskom fakultetu postoji mogućnost studiranja i predavanja na engleskom. Rekao sam zašto ne i preselio se, kaže.

Presudila je svakako i visina školarine, jer godina studiranja u SAD-u košta između 40 i 60 tisuća dolara, dok je u Zagrebu studij plaćao 10 tisuća dolara. Nakon položenog prijemnog ispita, krenula je njegova hrvatska avantura. Priznaje, nije požalio.

– Zagreb mi se brzo podvukao pod kožu. Završio sam studij, a staž sam odradio na Rebru. Cijelo to vrijeme učio sam hrvatski, a pomoglo mi je što se praksa u bolnicama održavala na hrvatskom jeziku, pa sam upijao svaku riječ. Nakon stažiranja, javio sam se za posao u Hitnoj službi u Gospiću, gdje sam proveo devet mjeseci. Tamo su već radili neki prijatelji, pa sam se i ja odvažio probati, kaže nam dr. Faruqui. No, čini se da mu je Gospić brzo dosadio, jer kaže, “ja sam gradski dečko i falio mi je grad”.

Dok je još radio Lici, pratio je oglase za posao. Trebala mu je promjena. Pitamo ga, zašto baš Pula?

– Velika želja mi je bila raditi s većim brojem pacijenata, a to se može jedino u bolnici. Pratio sam natječaje na burzi rada i vidio oglas koji je objavila pulska bolnica. Javio sam se, prošao i potpisao ugovor, kaže dr. Faruqui.

Nikad prije nije bio u Puli, a kako ju opisuje, bila je to ljubav na prvi pogled.

– Tata je bio prije desetak godina u Puli jer je i ovdje želio otvoriti curry restoran. Nije uspio jer se i sve zakompliciralo zbog papirologije. Tko zna, možda ja uspijem s restoranom jednog dana budući da obožavam kuhati. Dok su još razmišljali o otvaranju restorana, roditelji su se planirali preseliti u Pulu i ovdje uživati u mirovini. Znate, Seattle je jako skup, to je kao Švicarska u Americi. Sve je savršeno posloženo i organizirano, no troškovi su izuzetno visoki i teško je podignuti obitelj, kaže nam.

“Na kraju su roditelji odustali od te ideje, ali eto, prst sudbine mene je doveo u ovaj prekrasan grad”, iskren je dr. Faruqui. Kad je stigao u Pulu, doživio je blagi šok. Imao je osjećaj kao da više nije u Hrvatskoj.

– Sve mi je bilo novo. Dijalekt, more, ljudi, totalna suprotnost od Gospića. U Zagrebu su ljudi stalno u nekakvoj gužvi, žurbi, nemaju vremena, a u Puli mi se čini da i dalje žive onako “po malo”. Čini mi se da su ljudi puno opušteniji i srdačniji. Recimo, nikad mi se nije dogodilo da me netko u Zagrebu spontano pozvao na piće, jer ljudi nemaju vremena. Puljani su puno otvoreniji, kaže.

Prvo je našao stan u Šikićima, ali to mu je bilo van ruke. Onda je preko kolegice s posla našao stan na Verudi, a kad je uselio, to je bilo to. Već se navikao na Verudu koja je, kaže, “kvart po mjeri”.

U Seattlu je živio pet kilometara od centra grada i gdje god da je krenuo, morao je automobilom. U Puli se uglavnom vozi autobusom jer je nedavno ostao bez bicikla.

– Naivno sam ga ostavio nevezanog na Korzu. Počela je kiša, sjeo sam na bus i otišao na posao. Drugo jutro kad sam se vratio, bicikla nije bilo. U Zagrebu mi se to nikad nije dogodilo, eventualno bi mi netko zalijepio žvakaću ispod sjedala, priča nam.

– Blizu sam mora i posla, što mi je bitno. Upoznao sam grad i par puta izašao s prijateljima. Kolege u bolnici su me odlično primili i uživam raditi u bolnici. Posla ima, a kažu, u sezoni će zbog turista biti još više. Tog se ne bojim. S pacijentima komuniciram na hrvatskom, a ako se nešto ne razumijemo, pomognu kolege i medicinske sestre.

Veli da su ga i pacijenti dobro prihvatili i sve je baš onako kako treba biti.

– Ne sjećam da me netko čudno pogledao samo zato jer sam stranac. Cijeli sam život negdje stranac tako da mi to nije problem. Odlično surađujem s kolegama liječnicima, svi su me odlično prihvatili i najvažnije mi je steći iskustvo i usavršiti hrvatski jezik, veli dr. Faruqui.

Zadovoljan je plaćom i uvjetima rada, a oduševljen besprijekornom čistoćom u pulskoj bolnici čemu se, kaže, posvećuje puno pažnje. Ovaj mladi liječnik se na ama baš ništa ne žali.

– Sretan sam ovdje. Pa nisam princ! Zadovoljan sam što mi se uopće pružila prilika da mogu učiti i stjecati iskustvo. Važno mi je da se osjećam dobrodošlo, a to u Puli nije teško. Osjećam se prihvaćenim, to je ono što treba cijeniti. Na poslu sam se zbližio s kolegama i oni su moja druga obitelj. Tko zna, možda mi se pridruže još neki kolege iz Zagreba koje bi isto voljeli doći raditi u pulsku bolnicu, naglasio je.

Volio bi specijalizirati neurologiju i ako mu se pruži prilika, javit će se na natječaj za specijalizaciju. Oduvijek ga je zanimala hitna služba i anesteziologija, ali neurologija je za njega poseban izazov. Uz odgovoran i stresan posao i nema baš previše vremena za sebe. Lagana šetnja uz more, a možda uskoro i teretana. Nada se da će imati nešto od ljeta s obzirom na ludnicu koja u sezoni vlada na hitnom prijemu.

– Čuo sam da je Pula ljeti drugi grad. To za nas liječnike na hitnom prijemu znači puno više posla, kaže na kraju dr. Fariqui.

S obzirom na njegovu smirenost, skromnost i pristupačnost, ne sumnjamo da će sezonu prebroditi bez ikakvih problema.

Izvor: www.glasistre.hr

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *