• sri. dec 2nd, 2020

NEVJEROJATNA ŽIVOTNA PRIČA ČOVJEKA IZ CENTRA PULE, NAJTIRAŽNIJEG TEKSTOPISCA U HRVATSKOJ! Mnogi Puljani ni ne znaju da im je susjed, a pisao je za Olivera, Pejakovića, Mišu, Zečića… Neki od njegovih hitova su “Ti si pjesma moje duše”, “Neka se drugi raduju”, “Nitko nema dva života”, “Nesretnik sam od rođenja”, “Nećemo noćas doma”….

ByWorld Inat

apr 24, 2020

Za mrvu ljubavi

nismo svi rođeni

Brodovi sreće prolaze

odlaze da se ne vrate

Neka se drugi raduju

neka me noćas ne oplakuju

Jer čemu život čemu sve

kad sreće nema za mene

Još jedna evo pada noć

mladosti moja zbogom moram poć’

Visoko među zvijezdama

da nađem mir da nađem sna

gdje ljubav moja počiva

 

Pjevušim u sebi, jer ne bi bilo dobro da je naglas, Oliverovu “Neka se drugi raduju” dok idem prema pulskoj Areni gdje se trebam susresti s Bratislavom Zlatanovićem, najtiražnijim tekstopiscem u Hrvatskoj, čovjekom koji potpisuje najveće hitove hrvatske estrade. Među njegovim pjesmama je i ova Oliverova. Zlatanović već više od 20 godina živi u Puli, ali rijetki znaju da je taj naš sugrađanin pisac tekstova za Mišu Kovača, Terezu Kesovija, Zlatka Pejakovića, Zdravka Škendera, Milu Hrnića, Dražena Zečića, Meri Cetinić, Doris Dragović, Olivera Dragojevića… U Pulu je doselio na nagovor supruge nešto prije 2000. iz Splita. Zlatanović 20 godina ne daje nikakve intervjue, povukao se iz javnog života, rijetko izlazi iz stana. “Čovjek sam koji izbjegava medije”, kaže. Za Glas Istre, odnosno za mene je napravio iznimku. Ali ne želi se fotografirati. Radije bi da se nešto objavi iz prošlih vremena. Uvažavam njegovu želju.

Živi iznad Arene. Otkriva mi da ponekad otiđe samo do obližnjeg kafića “Scala”, na par koraka od stana. Tu i tamo piše, pogleda televiziju, pročita novine, i to je to. Rijetki su oni koji ga u Puli poznaju. “Jedino ako baš moram negdje ići, onda idem. Ali bez obzira na to, volim ovaj grad i još neka mjesta u okolici kao što su Vodnjan, Ližnjan, Hrboki, Jadreški, Štinjan. Ima tu puno dobrih ljudi, ali, eto, ne izlazim puno.”

brat

U Splitu je Zlatanović živio više od 25 godina. “Supruga me nagovarala godinu dana da se preselimo u Pulu. Nisam htio. Jer zašto bih mijenjao Split, tamo sam imao sve, posao, prijatelje, a u Puli nisam znao nikoga. Ali me na kraju nagovorila i evo nas tu odmah do Arene. Nikada nisam zažalio što sam došao u Pulu, ni sekunde. Zaključio sam da je Split dobar grad za mlađe ljude, tamo ima dinamike, svašta se događa, a Pula je za nas malo starije, da se malo smiriš. Meni je fenomenalno ovdje.”

Njegova karijera tekstopisca počela je 1978. Tada je još uvijek bio i aktivno vojno lice, radio je u mornarici. Iz vojske odlazi, odnosno bježi u vrijeme rata, početkom ’90-ih, i odonda mu jedini posao postaje pisanje pjesama.

– Pisao sam još dok sam bio u vojsci. Ljudima su se dopadali moji tekstovi. Radio sam za gotovo sve vrhunske izvođače i skladatelje. Počelo je 1978. s Kićom Slabincem i pjesmama “Pusti noćas svoje kose” i “Bila je tako lijepa, bila je tako mlada”. Onda je 1980. Miki Jevremović osvojio drugu nagradu na Splitskom festivalu za pjesmu “Staro vino”. Nju sam prvo napisao Kići Slabincu, ali on je rekao: “Gdje ću ja Slavonac pjevati dalmatinske pjesme.” Nisam znao kome je ponuditi. Pokojni Miki Jevremović je imao odličan glas pa sam je dao njemu. On iz Beograda je htio pjevati, a Slavonac ne, priča Zlatanović.

Kažem mu da mi iz današnje perspektive zvuči nespojivo to da je u isto vrijeme bio vojno lice i tekstopisac.

– Vojno lice sam bio jer su me iz kuće izbacili s 15 godina. Moji roditelji su imali puno djece, a ja sam bio jedno od starijih i suvišnijih. I onda me otac poslao u besplatnu vojnu školu. Nisam nešto specijalno volio vojsku. Kako nisam imao para, u vojsci sam čitao poeziju pa sam je počeo i pisati. Eto, iz čiste sirotinje. Grozan je bio taj period u vojsci. Mnogi su tamo bili nagrađivani, a ja sam stalno dobivao kazne. Bježao sam s posla, bio na bolovanjima… Ni sad ne volim vojsku. Imam drugih afiniteta, ali morao sam tamo raditi.

Pitam ga je li pisao pjesme na gotovu glazbu ili su se one naknadno uglazbljivale.

brat

Zlatanović s Tončijem Huljićem i Oliverom na Splitskom festivalu

– Kad sam radio s Tončijem Huljićem, a s njim sam napravio više od sto pjesama, to je obavezno bilo na glazbu, no ima nekih skladatelja koji rade isključivo na tekst. Svemu sam se mogao prilagoditi.

Priznaje da ne zna pjevati, ali zna slušati. Prekidao je, kaže, neka snimanja. “Znam procijeniti ljude i sugerirati im kako određenu pjesmu trebaju otpjevati. Znam kako se pjesma može dovesti u red, ali i kako se može upropastiti.” Tko vam je od pjevača upropastio tekst, pitam ga. “To vam sigurno neću reći.”

Zlatanović je pisao i za gotovo sve poznatije istarske izvođače popularne glazbe. Njegove pjesme izvode Elio Pisak, Sergio Pavat, Vesna Nežić Ružić, Alen Vitasović, Lidija Percan, Marinella, Serđo Valić… I nije za njih počeo pisati tek kad je doselio u Pulu, već i ranije dok je živio u Splitu.

– Recimo, Sergio Pavatt je došao u Split kod kompozitora Ive Lesića, koji mi je rekao da trebam za Pavata napisati dvije pjesme. Nisam uopće znao tko je to. Kad smo se prvi put vidjeli, rekao mi je da je iz Istre, iz Tara, a ja sam ga pitao: “Gdje ti je to?” S obzirom da je bio iz Istre, onda sam mu napisao “Noći istarske” i “Fešta Istriana”, priča Zlatanović.

Koje su mu njegove pjesme najdraže?

– Oliverova “Neka se drugi raduju”, zatim “Staro vino” u kojoj govorim o prijateljima koje godinama nisam vidio. Pisao sam pjesme Miši Kovaču za četiri albuma zaredom – “Jači od vjetra”, “Čovjek bez adrese”, “Potraži me u pjesmi”, “Ti si pjesma moje duše”. Mišu sam pogodio u srž. Međutim, nisam se proslavio s njim, ali onu moju “Ti si pjesma moje duše” valjda znaju svi.

Puno je surađivao s Draženom Zečićem, koji često ističe da mu je Zlatanović prijatelj.

– Za njega sam napisao više od 80 pjesama. A sve je počelo na jednom Splitskom festivalu gdje sam pobijedio četiri puta, najviše od svih. Dok sam čekao da mi dodjele jednu od njih, čujem čovjeka iza sebe da govori: “Kako bi volija pisati pisme ka šta ovaj čovik piše.” Okrenuo sam se i pitao ga jel’ to govori za mene, a on odgovori potvrdno. “Tko si ti?”, pitam ga. “Ja sam Dražen Zečić”. “Čime se baviš?” “Pivam.” I tako smo počeli surađivati. Već 30 godina pišem za njega. Na njegovim albumima ili on piše tekstova ili ja. Samo je jednu pjesmu imao, koliko znam, a da nije njegova ili moja. Očito ima povjerenja u mene. Njemu sam napisao “Nitko nema dva života”, “Pokidat ću lance sve”…

brat

Zanimljivo je priznanje Zlatanovića da je Zečića nagovarao da ne snimi pjesmu “Nitko nema dva života”, a od nje je na kraju, kako kaže, najviše zaradio. “Mislio sam da je loša, da je više narodnjak, ali na kraju ju je Zečić ipak snimio.”

Pitam ga kakav je osjećaj pisati pjesme koje pogađaju veliki broj ljudi, koji uz njih plaču, raduju se…

– Ima pjesama koje sam radio isključivo komercijalno, ali nisam vodio računa da će to nekoga pogoditi. A događalo se. Ljude pogađaju ovakve i onakve pjesme. Ja nisam išao s tom namjerom, pisao sam ono što se meni sviđa, kaže.

Nevjerojatno zvuči broj pjesama koje potpisuje, njih oko dvije tisuće. Ali kaže i da su ga puno pokrali. “Na internetu se već deset godina navodi isti broj pjesama, šesto i nešto, a ja znam da sam ih napisao oko dvije tisuće koje su snimljene. Neke uopće nisu navedene.” A to mu puno znači jer živi isključivo od tantijema. Sugerira mi da bi bolje bilo reći da preživljava. Čovjek s toliko hitova? Zvuči nestvarno.

– Nemam auto, nema vilu, bazen, nemam ništa. Ali račune uredno plaćam, a to je valjda dovoljno. Ima ljudi koji dobro zarađuju u tom poslu, no ne i tekstopisci. Što mi znači biti najtiražniji tekstopisac kada mi se to ne plaća? No ne mogu se žaliti. Samo želim reći da se ne zarađuje u ovom poslu onako kako mnogi to misle.

Ali nije nikada požalio što je krenuo u estradne vode. “Pa ja to volim raditi. Pisao sam i poeziju, recitirao na raznim manifestacija po Splitu.” Zanima me je li ikada objavio zbirku pjesama. “Nisam, počeo sam na tome raditi prije dvije godine, ali sam odustao.”

Najdraži pjesnici su mu Neruda, Jesenjin, Majakovski, Lorca… Zna napamet mnoge njihove pjesme. “Najviše volim Jesenjina. Pisao je o običnom životu. Njegova ‘Pjesma o keruši’ je strašna.”

– Znate li je i danas napamet?

– Kako da ne.

– Da čujem.

– Uhvatili ste me na prepad, nisam se pripremio pa ću možda nešto i pogriješiti, ali dobro…:

Jutros rano gdje strn šumi, lupka,

gdje se bjeli trska u guguti,

sedmero je oštenila kučka,

sedmero je oštenila žuti’.

Do u sumrak grlila ih nježno

i lizala niz dlaku što rudi,

i slivo se mlak sok neizbježno,

iz tih toplih materinskih grudi.

 

A uvečer, kad živina juri,

da zauzme motke, il’ prut jak,

izišo je tad domaćin tmurni,

i svu štenad potrpo u džak.

 

A ona je za tragom trčala,

stizala ga, kao kad uhode…

I dugo je, dugo je drhtala

nezamrzla površina vode…

 

– Tu ću stati. Na kraju je ona crknula od tuge, jer je gazda potrpao štenad u vreću i bacio je u rijeku. A ona sve gledala što će biti s njenim mladuncima. Eto, plače mi se, kaže kroz jecaj Zlatanović. Moramo zaustaviti razgovor, toliko ga ta pjesma dira.

A onda se sjeti i poznatog pjesnika Branka Miljkovića. Kaže da je Miljković, inače rodom iz Niša, slijedio Jesenjinov pjesnički put i na kraju je i on skončao poput svog uzora – ubio se, u Zagrebu. Kad se spomene Miljković, uvijek se sjetim njegovog stiha: Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj. I Zlatanović naravno zna taj slavni stih.

Vraćamo se na njegovu karijeru tekstopisca. Otkriva mi da ima dvije pjesme koje nitko nikada nije htio uglazbiti i otpjevati, a on smatra da su mu to najbolje.

– Estrada je zajebana jer tu se uvijek ide na štos. Tekstovi moraju biti lako pamtljivi, a sve što ima neku težinu, to nitko neće. Nudio sam ih, ali nitko ih nije htio, kaže.

Nagovaram ga da barem jednu od njih recitira.

Ne mogu te dozivati više

Jer vjetri davno sahraniše moj glas među borovima

A kako sam nekada volio jutra

I nebo prepuna ptica

A sada sam samo oblak koji će nestati poslije prve kiše

Oblak bez srca i lica

Ne mogu dozivati više

Jer ti ne znaš kako je teško biti okružen ljudima

Biti okružen tolikim ljudima

A biti sam

Jer ti ne znaš kako boli slutnja u grudima

I kako u tihe večeri tvojih nedolaženja

Samom sebi sam stran

Ne, ne mogu te dozivati više

Jer davno prerastah želju da upoznam sreću

I sad sam samo kamen

Kamen bez srca i lica

Na koji mrtve ptice slijeću

Sada ne piše više kao nekada, ne traže ga toliko ni izvođači. “Malo se toga danas snima. Sve je na YouTubeu. Sada izvođači izdaju jedan album u četiri, pet godina, jer se nikako ne prodaju. Tehnologija je ubila autore. Nekad su se albumi prodavali u sto tisuća primjeraka, Mišo Kovač i do 400 tisuća. Moglo se tada nešto i zaraditi, ali sada su tiraže slabe”, objašnjava Bratislav Zlatanović.

Izvor:www.glasistre.hr

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *