• pet. dec 4th, 2020

40. OBLJETNICA SMRTI JOSIPA BROZA TITA Sve je isto, samo njega nema

ByWorld Inat

maj 4, 2020

Ono što Tita razlikuje od ovih današnjih pacera jest veliki talent za vanjsku politiku. Jugoslaviju je, kako bi se to danas reklo, brendirao kao neutralnu državu, tampon zonu, oazu između zapadnog i istočnog bloka. Nema svjetskog državnika koji se ne želi susresti s njim. Josipa Broza 1971. prima i papa Pavao VI. u Vatikanu. Na Brione mu u posjet stižu mnoge svjetske face, holivudski glumci. Na prvi pogled stari šarmer ne živi život druga, već gospodina. Cigara u ustima i zavodljivi smiješak

Mrakača totalna. Nije se vidio ni prst pred nosom. Idealno stanište za čovječju ribicu. To je, uvjeravaju me danas, bila Jugoslavija. A glavna ribetina te države Josip Broz Tito. Prije 40 godina heroj, danas zločinac. Hoće to kod nas. Il’ si heroj, il’ zločinac. Po mogućnosti i jedno i drugo. Džabe spominjati industrijski rast, poljoprivrednu proizvodnju, turistički napredak, džabe govoriti o tvornicama, besplatnim stanovima, zdravstvu, školstvu, radničkim odmaralištima, opismenjivanju, o samoodrživosti i samodostatnosti… Džabe podsjećati da je Jugoslavija krenula od nule, porušena i osiromašena nakon Drugog svjetskog rata, i stasala u državu koja je u svijetu znana po, recimo, brodogradnji. Izgrađene su škole, domovi, stambena je izgradnja početkom ’70-ih na razini najnaprednijih zapadnih zemalja, novim se cestama povezuje Hrvatska. Da, Hrvatska. Pripremajući se za pisanje ovog članka, u ruke sam uzeo monografiju o SR Hrvatskoj objavljenu 1972., u kojoj se u svim tekstovima uglavnom govori o Hrvatskoj, bez onog SR. Na prste jedne ruke može se nabrojati koliko je puta spomenuta Jugoslavija.

Zanimljivo je da se prema popisu stanovništva iz 1961. navodi da se u SR Hrvatskoj građani velikom većinom po narodnosti deklariraju kao Hrvati, njih 80,3 posto, zatim slijede Srbi s 15, Slovenaca je niti jedan posto, a tek 0,4 posto njih navodi se kao neopredijeljeni Jugoslaveni.

Valja se malo prisjetiti i političkog sistema onoga vremena. U navedenoj monografiji piše da Sabor djeluje kao najviši organ vlasti u republici (Hrvatskoj). Sabor se sastoji od pet vijeća. Najvažnije je ono Republičko koje broji 120 zastupnika. Fotografija iz tog vremena pokazuje iste navade – prazna sabornica, tek jedan zastupnik u opustjelim klupama. Tu su još i Organizaciono-političko, Privredno, Kulturno-prosvjetno i Socijalno-zdravstveno vijeće, svako s po 80 zastupnika. Uglavnom, Sabor u to vrijeme broji 440 zastupnika. Ističe se da Republičko vijeće biraju svi građani s pravom glasa, i to tajnim glasanjem, po pravilu između kandidata koje predlažu zborovi birača i organizacije Socijalističkog saveza. “Po novim ustavnim promjenama, Sabor ima veliku ulogu u usklađivanju stavova s drugim republikama, s kojima ravnopravno donosi odluke oko promjena saveznog Ustava te saveznim Ustavom utvrđene oblasti (vanjskotrgovinski i devizni, bankovni i monetarni sistem i sl.).” Po ovome bi se teško moglo reći da je sva vlast bila u rukama jednog čovjeka, iako je taj čovjek, bez daljnjega, imao ogromnu moć, više proizašlu iz ratnih zasluga nego potrebe da Jugoslavija ima nešto iole nalik na cara.

Tito je, uvjeravaju me danas, bio diktator, političke je protivnike zatvarao, ugnjetavao, ubijao. Zanima me što bi bilo danas da se u Hrvatskoj pojave pojedinci, pa i čitavi politički pokreti koji žele uništiti ovaj sadašnji sistem, da prijete terorističkim napadima, da žele silom svrgnuti trenutno političko i društveno uređenje, da žele osnovati novu državu? Bi li današnji političari angažirali policiju, vojsku, tajne službe? Ne bi li pod svaku cijenu spriječili da nitko ne dira u ovaj sistem? Zato valja prvo vidjeti kontekst u kojem se sve događalo pa onda suditi. Zašto o Guantanamu ne govorimo kao o Golom otoku? Zašto zatvor jednog demokratskog nema istu težinu kao zatvor socijalističkog režima? U današnjoj se Hrvatskoj u pritvoru završava kada se policajce nazove drugovima, a u Jugoslaviji si dobio po labrnji kad bi milicajcima rekao gospodo. Razlika tek u izgovorenoj riječi, ali ne i u postupcima.

Ono što Tita razlikuje od ovih današnjih pacera jest veliki talent za vanjsku politiku. Jugoslaviju je, kako bi se to danas reklo, brendirao kao neutralnu državu, tampon zonu, oazu između zapadnog i istočnog bloka. Nema svjetskog državnika koji se ne želi susresti s njim. Josipa Broza 1971. prima i papa Pavao VI. u Vatikanu. Na Brione mu u posjet stižu mnoge svjetske face, holivudski glumci. Na prvi pogled stari šarmer ne živi život druga, već gospodina. Cigara u ustima i zavodljivi smiješak. Ali pokazat će se da ništa nije zadržao za sebe, obitelj Broz se nije okoristila njegovim doživotnim vladanjem, nisu postojali tajni računi, njegova djeca i unuci nisu naslijedili nikakvo bogatstvo. Tito je u tome bio dosljedan. Društveno vlasništvo je doista bilo društveno, nije pripadalo njemu.

Jugoslavija 1967. u Međunarodnoj turističkoj godini jednostrano ukida vize sa svim zemljama, kasnije i trajno sa svim zemljama koje su prihvatile njihovo recipročno ukidanje. Uglavnom se radi o europskim državama zapadnog bloka. Sve više građana SR Hrvatske ide na sezonski rad u inozemstvo, a mnogi se odlučuju i na trajni odlazak. Hrvatska i tada ima problem s padom nataliteta. Iz godinu u godinu sve je manje upisanih prvašića u osnovne škole. Hrvatsku muče slične brige kao i danas. No, proizvodnja raste, građani sve bolje žive. Iz današnje perspektive to možda ne djeluje tako, jer tada na policama u trgovinama nema izbora kao danas, ali i vrijeme je drugačije. U šoping se ide na Zapad, u Trst. Kapitalizam je zavodljiv. Ali i socijalizam ima svoje asove u rukavu. Talijanski RAI snima dokumentarac o životu u Jugoslaviji, mislim da je nastao negdje početkom ’70-ih. Talijanski novinari govore u naprednom socijalističkom društvu, o njegovoj otvorenosti. Dokumentarac je pun hvale na račun Jugoslavije.

U toj Jugoslaviji nije sve tako crno kako se to danas želi prikazati. Nije ni bijelo. Zapravo je vrlo šareno. No, toj federaciji kao mač nad glavom visi nacionalizam, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Zato Tito u svojim govorima naglašava bratstvo i jedinstvo, koje valja čuvati kao zjenicu oka svog. Nažalost, socijalistička je Jugoslavija ispala naivna, nedorasla problemu koji je cijelo vrijeme tinjao. Vraćam se na monografiju iz 1972. u kojoj se jako dobro ocrtava ta naivnost. “Godinama se među tadašnjim (Kraljevina SHS, op. n.) građanskim partijama – osobito hrvatskim i srpskim – vodila politička borba koja se u svojoj kvintesenciji svodila na formulu: kako da se riješi “hrvatsko pitanje”, kao ključno pitanje za rješenje svih problema tadašnjeg političkog života. Jasno je da ga građanske stranke nisu mogle ni htjele riješiti, jer je u osnovi svega bio sistem vlasti u kojem su i srpska i hrvatska buržoazija tražile osiguranje i vladavinu svojih klasnih interesa… Sve očitije postaje da je buržoazija anacionalna i antinacionalna, da hrvatsko pitanje, kao i druga nacionalna klasna i politička pitanja, mogu riješiti samo radni ljudi u borbi ne samo za demokratskije i bolje uvjete života nego u borbi za vlast, za novi politički sistem, za svrgavanje buržoazije i razbijanje njene države i za socijalizam.”

Tito je, ako ništa drugo, sačuvao ove prostore, barem za svog života, od međusobnog uništavanja. Ali nije nam dugo trebalo da se vratimo starim navadama. Sve je isto. A Tita odavno nema. Miroslav Krleža, a na što u predgovoru 8. izdanja knjige “Razgovori s Krležom” podsjeća Predrag Matvejević, posljednjih je godina svog života ponavljao: “Tko zna što će nas snaći nakon njegove (Titove, op. n.) smrti. Ne bih to volio doživjeti.” Matvejević zatim poentira: “Nadživio je (Krleža, op. n.) Tita malo više od godine dana. Naslućivao je što bi nam se moglo dogoditi. A dogodilo se gore.”

Izvor: www.glasistre.hr

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *